Kako napisati kriminalistički roman koji oduševljava.

Kad sjednem pisati novi kriminalistički roman, uvijek počnem s pitanjem što će čitatelja natjerati da prelista još jednu stranicu iako je već kasno navečer. Taj osjećaj neizvjesnosti je srž svega. Bez njega nema romana koji oduševljava.

Prvo što radim je izgradnja lika koji će biti i žrtva i osumnjičeni u isto vrijeme. Čitatelji vole likove s tajnama, a još više one koji imaju razlog za laži. Zato likovima dajem prošlost koja nije crno-bijela. Jedan od mojih junaka bio je policajac koji je skrivao da je prije dvadeset godina sam počinio sitnu krađu. Ta sitnica kasnije postane ključna za cijeli zaplet.

Planiranje zapleta bez dosade

Mnogi pisci krenu s ubojstvom i onda se izgube u detaljima. Ja radim obrnuto. Prvo znam tko je krivac i zašto je to učinio. Tek onda gradim tragove koji vode u krivom smjeru. To mi pomaže da ne ostavim rupe u priči. Koristim jednostavnu listu: tri lažna traga, dva prava i jedan koji se otkrije tek na kraju.

• Lažni tragovi moraju biti logični u trenutku kad ih čitatelj sazna.
• Pravi tragovi trebaju biti suptilni, ali vidljivi pri ponovnom čitanju.
• Kraj treba iznenaditi, ali ne šokirati do besmisla.

„Najbolji zaplet je onaj koji čitatelj sam sebi objasni prije nego što mu ga otkrijem.“

Izgradnja napetosti kroz dijalog

Dijalog u kriminalističkom romanu ne smije biti samo razgovor. Svaka rečenica mora nešto skrivati ili otkrivati. Kad lik kaže „Sve je bilo normalno“, čitatelj treba osjetiti da to nije istina. Zato volim koristiti kratke rečenice u trenucima napetosti i duže kad likovi pokušavaju prikriti istinu.

Još jedan trik koji koristim je promjena perspektive. Ponekad dam čitatelju pogled iz glave krivca, ali samo na trenutak i bez imena. To stvara dodatni sloj sumnje. Čitatelj ne zna je li taj glas onaj kojeg već poznaje ili netko novi.

Važnost mjesta radnje

Mjesto radnje nije samo pozadina. Grad ili selo mora imati svoj karakter koji utječe na događaje. Ako je radnja u malom primorskom mjestu, stanovnici će znati tuđe tajne bolje nego u velikom gradu. To koristim da ograničim broj likova i da napravim osjećaj klaustrofobije.

Kad završim prvi nacrt, ostavim rukopis da odstoji barem tri tjedna. Kad se vratim, vidim sve rupe i nepotrebne dijelove. Tada počinje pravo pisanje. Uklanjam sve što ne služi napetosti ili likovima. Na kraju ostane roman koji, nadam se, čitatelja doista oduševi.